Primećujem sve češću pojavu kod ljudi da uporno teraju fazon pričanja i pisanja na stranom jeziku (najčešće Engleskom). Ako je u pitanju vežbanje onda možda mogu da razumem ali imam utisak da se ne radi o tome. Pojava je najzastupljenija na Twitteru a polako počinje da se širi po socijalnim mrežama, blogovima, itd.
Komunikacija na stranom jeziku je po meni sasvim OK, nema nista loše, na protiv, u poznavanju jednog ili više stranih jezika, u slučajevima poslovanja sa strancima i stranim kompanijama, reklamiranja na inostranom tržištu, predtavljanju svog rada ili proizvoda potencijalnim stranim klijentima. Ono što ne razumem jeste pisanje i pričanje na stranom jeziku sa nekim kome je Srpski jezik maternji a ni vi ni on nemate nikakvu korist od toga. Mislim da je to čisto pomodarstvo i pokazivanje koliko smo “pametni”.
Konkretan razlog za ovaj tekst je jedan broj ljudi na Twitteru koji u 90% slučajeva koristi Engleski jezik čak i onda kad nemaju nikakvu potrebu za tim. Lična promocija, OK, ali zašto ako je velika većina ljudi koja prati vaše aktivnosti na Twitteru sa Srpsko-hrvatskog govornog područja? Sakupljanje većeg broja pratioca sa govornog područja čiji jezik koristite, OK, ali zašto ako nemate poslovne ili lične interese? Da li je bitno da napucamo što veći broj pratioca ili da one koji nas prate zanima šta imamo da kažemo. Nadam se da će neka od ovih pitanja dobiti odgovor.
Vodi se zanimljiva diskusija o upotrebi i očuvanju ćiriličnog pisma. Stavovi su različiti, ali meni se čini da polako gubimo ne samo pismo već i jezik kojim govorimo.
English